Šljiva potječe iz Azije, a poznata je bila još u starom vijeku. Iz starih zapisa doznajemo da je krasila viseće vrtove Babilona. U stari se Rim dopremala iz Sirije, a Rimljani su je konzervirali sušenjem. Zapadna Europa upoznala je šljivu zahvaljujući križarima.

U svijetu postoji oko 15 vrsta i oko 2000 sorti šljiva. Svježi plod šljive u 100 grama sadrži 87 g vode, 11 g ugljikohidrata, 1,4 g dijatetskih vlakana i 0,7 g bjelančevina. Od vitamina ima najviše beta-karotena (provitamin A), vitamina C, vitamina E, folne kiseline, niacina i vitamina B6, te obilje minerala: prvenstveno kalija, zatim fosfora, kalcija, magnezija, natrija, željeza i bakra. Šljiva sadrži i topljiva dijetetska vlakna (pektin) koja djeluju blagotvorno kod sniženja kolesterola u krvi i zatvora.

Šljive imaju nisku energetsku vrijednost, samo 46 kcal na 100 g. Ugodan okus šljive potječe od dobroga omjera šećera i voćnih kiselina. Šljive uz još neke vrste voća (jabuke, višnje, kruške, marelice) prirodno sadrže sorbitol – šećerni alkohol koji se koristi kao zamjena za šećer u proizvodnji slatkih dijetetskih proizvoda namijenjenih dijabetičarima i ostalim osobama koje smiju konzumirati ograničene količine šećera.

Iako u Hrvatskoj postoje uvjeti za uzgoj gotovo svih vrsta voća, voćkama je zasađeno tek 2,2% ukupnih poljoprivrednih površina, a 90% voćnjaka je u vlasništvu malih poljoprivrednih proizvođača. Ne postoji značajna sustavna proizvodnja i infrastruktura organiziranog otkupa i povezivanja proizvođača i tržišta. Rezultat toga je veliki uvoz voća, čak i kontinentalnog tipa za koji ovdje postoje svi uvjeti, među ostalim i šljivama.
Hrvatska danas ima 10% nasada šljiva manje u odnosu na uzgoj do 1990. godine što je rezultat uništavanja nasada od virusa šarke, ali i smanjenjem industrijske potražnje zbog gašenja hrvatskih prerađivačkih tvornica.

Proizvodnja šljiva je tradicionalno prisutna na obiteljskim gospodarstvima diljem Hrvatske, a takva je situacija i danas tako da je udio plantažnih voćnjaka u ukupnoj proizvodnji šljive oko 10%.

U ukupnoj strukturi proizvodnje voća šljiva zauzima 7%. Plod šljive najpopularniji je i najtraženiji u grupi koštunjavog voća. Proizvodnja šljiva u Hrvatskoj kreće se u rasponu od 20.000 do 80.000 tona na godinu. Na hrvatskom tržištu nedostaje 20.000,00 tona šljive. Ovaj nedostatak se ranijih godina djelomično kompenzirao uvozom iz Bosne, Srbije i dr. okolnih zemalja, no virus šarke poharao je i njihove nasade bistrice tako da niti oni više nemaju dovoljne količine šljive niti za vlastite potrebe.

Mogućnosti izvoza šljive su također značajne: zapadnoeuropske zemlje uvoze velike količine šljive kako za upotrebu u svježem stanju, tako i u obliku raznih prerađevina (suhe, kompoti, marmelade, sokovi, rakije šljivovice, itd.).

Poznato je da je Slavonska šljivovica priznata (proglašena) kao izvorni hrvatski poljoprivredni proizvod (uz Paški sir, Dalmatinski i Istarski pršut i Slavonski kulen), međutim suočeni smo s nedostatkom sirovine, plodova šljive.

Poslovna prilika je u vlastitom uzgoju, povećanju plantažnog uzgoja i to sorti koje su znatno otpornije na virus šarke.

Upravo takve sorte šljiva investitor sadi na svojem zemljištu:
Čačanska ljepotica 30 %
Čačanska rodna 50%
Valjevka 20%